Vozili smo se. Bila je gužva. U Zagrebu je uvijek gužva. I smijali smo se. Glasno. Doduše ništa nije bilo smiješno. U jednom trenutku smo prestali, jer zaista nije bilo smiješno to čemu smo se “kao” smijali. Progutala sam knedlu i pogledala ga. I on je pogledao mene. Stvarno trajanje pogleda bilo je možda dvije sekunde, ako i toliko. Bože moj, činile su se te dvije sekunde kao cijela vječnost. Kad dođe kraj onda to tako obično ide. Bogu hvala pa se upalilo zeleno. Idealan trenutak za skretanje pogleda u desno i za minutu šutnje. Za nas.