Sustavno odbijamo mnogo toga što uopće ne možemo promijeniti. Ili možda ipak možemo? Primjerice, ja odbijam povjerovati da ću uskoro napuniti 31 godinu, a još više me užasava činjenica da ću uskoro završiti fakultet. Ajme! I šta ću onda? Žena koja se rastala odbija povjerovati da je kaskala pri odabiru supruga, a ako ima i dijete, onda odbija povjerovati u činjenicu da njeno dijete nikad neće odgajati njen ili njegov otac, od djeteta, jel!? Ja odbijam povjerovati da je prošlo skoro 14 godina od onoga dana kada mi je jedina želja bila – napuniti 18 godina. Odbijam povjerovati i da nema više kune i da je sada tu euro (možda sam samo ograničena rekli bi neki). Ali, zbog toga evo već par dana izbjegavam trgovine, jer sustavno odbijam da trebam prestati preračunavati kune u euro. Znači, TI, ako imaš 10 eura, a nešto je 4 eura – dobit ćeš 6 eura natrag. Isto kao da si dala 10 kuna za nešto što je 4 kune i teta na blagajni ti vrati 6 kuna. Matematika iz osnovne. No, nažalost, koliko god odbijala otići u trgovinu, ipak to moram napraviti, jer sustavno odbijam prestati pušiti. Eh, ali ja ponesem karticu, provučem ju, pa tako izgleda da se ništa nije promijenilo. Netko tamo odbija povjerovati da su cijene nekretnina takve da si mi mladi nikad ništa nećemo moći kupiti sami. Lažem sada. Netko tamo sam i ja. Znači, odbijam povjerovati da ću se morati uvaliti u kredit od 30 godina da bih imala nekretninu, ali, ne toliko ni to, koliko odbijam činjenicu da, ako to i napravim, ono što mi ostane – neće mi niti dovoljno za ništa. Koja drama! I što me onda čeka? Onda me čeka, kao i onu jadnu ženu s početka posta, biranje partnera kako bih mogla od njegove plaće živjeti dok si otplaćujem stan! Ha-ha, ne, zaista, pa tko bi na to pristao?! Samo što ja imam isti problem kao i ona. Taj kojeg odaberem, ako ga ikad nađem, pa da ga potom mogu odabrati, e onda on neće biti tata moga djeteta (i eto me opet na početku, kod one jadne rastavljene žene). Dobro je Tin Ujević rekao – Put je bio dug. Kasno opazismo da je taj put krug. Užasava me i sustavno odbijam pomisao da ću još jednom u životu morati birati. Birati koga, ili što (akuzativ)?! Ako je koga, onda je partnera. Ako je što, onda je suživot, brak ili štoveć. Osim ako me Krleža ne spasi, kao što je spasio i Melaniju. Kada razmišljam o nekim situacijama iz svoga života, onda si razmišljam kako ja jednostavno sustavno odbijam pomisao i mogućnost – da se BAŠ NIKAD NIŠTA neće promijeniti. Trenutno SUSTAVNO odbijam pomisao (činjenicu) kako sam 880 dana bacila u vjetar. Ako ju odbijam, je li ona zbog toga manje stvarna?! Da, jasno mi je. Znam sve što bi mi netko mogao reći. Svaka osoba koja kroči u naš život uči nas nečemu. Znam! Dalje, svi su tu s nekim razlogom. Da, znam i to. Moraš naučiti lekciju. Da, i to znam, u biti bar tako mislim, jer koju god stranicu otvorim – svi pišu jedno te isto. Lekcija, prosvjetljenje, duhovni rast i napredak! Moraš ovo. Moraš ono. U redu! A što ako ja u biti ne moram baš ništa!? Ukoliko ja ne moram ništa, ukoliko ne moram naučiti lekciju, ja ili netko tamo. Što ako ne moramo? Čemu onda služe pogrešni ljudi u životu? Sustavno odbijam povjerovati da su ljudi u životu jednog čovjeka tu samo da bi prošli. Kada zatvorim oči i upotrijebim sposobnost vizualizacije sve ja to vidim kao jednu stazu. Staza teče kroz moj život. Staza je određene dužine. S jedne strane netko uđe i krene koračati po toj stazi, po tom mom životu, a netko tamo, malo dalje, skoro pa je taj put već prešao do kraja. I izlazi na kraju te staze. Čekaj! Pa stani! Kako je to moguće? Da, da, znam. Sve u životu je prolazno. Koja, oprostite na izrazu, zajebancija. No, mora li to uistinu biti tako?! Za čovjekov život, od začeća pa sve do smrti, za to je potvrđeno i za to znamo da je prolazno. Da, proći će život. I svi ćemo vrlo jednostavno – umrijeti. Da, nema nam spasa! Nitko se od nas neće spasiti. Ali, sve ostalo?! Što je sa svime ostalim? Mora li i sve ostalo prolaziti kao i život?! Ako je točno da život traje i da će proći, a točno je, nije li onda logičnije da kroz taj život, koji sad trenutno još traje, i koji još nije prošao, nije li logičnije skupljati ljude, poznanstva, prijatelje. I partnera (jednina). Skupiti ga i neka tu ostane. Nije li logičnije skupljati one koji ostaju i koji će uvijek ostati, kao i ono sladunjavo – u dobru i zlu, koje se često nalazi samo u usmenim predajama i ispisano po nekim papirima. Pa čekaj, sve prolazi! Ali, je li uistinu u tome čar – da sve prođe!? I više nego dovoljna je činjenica da će život proći. Dovoljno je što će proći današnji dan i ove minute u kojima ovo pišem (umjesto da učim). Sve ostalo, pa kvragu, sve ostalo ne želim da prođe! Želim obitelj koja je tu. Želim prijatelje koji su tu, koji ostaju. Želim, jedninu, partnera – koji ne odlazi. Želim posao koji sada radim raditi do mirovine. I ne, neće mi dosaditi. Želim, a vjerujem i da želimo – nešto trajno. Dobro je rekao moj Charles. Dobro si rekao Bukowski – Svi ćemo umrijeti, svaki od nas, kakav cirkus!! Samo to bi nas trebalo natjerati da volimo jedni druge, ali to ne činimo. Teroriziraju nas i spuštaju trivijalnosti. POJEDE NAS NIŠTA. Hvala ti, Charles!