Moja najbolja prijateljica rekla mi je – piši! Ma napiši sve! Dala mi je dozvolu da iznesem nešto tako stvarno, tako prljavo stvarno, a opet – jedinstveno po tome što je njezino i drugačije od ostaloga. Sve napisano od (…) pa nadalje je ispovijest moje najbolje prijateljice, ali neće biti u kurzivu.

(…) Nikad u životu nisam doživjela orgazam s muškarcem. Uvijek lažem. Čak i u onim iznimno rijetkim trenutcima kada kažem istinu, uvijek moram nešto nadodati, bar neku malu laž. Jednu malu, malu, malu i prljavu laž. Pritom obvezno ispričam kako se to dogodilo nekoj od mojih prijateljica; ta naravno, nije se sigurno meni dogodilo. Ovo se sada onda može razmatrati isto kao laž, ali nije, vjerujte mi. Istina je da lažem, ja, ali i svi oko mene. Primjerice, jedan moj poznanik svakog dana laže svoju ženu. Ja to znam. On uz svoju divnu ženu ima jednu manje divnu ljubavnicu. Istina je da on ne zna kako je njegova ljubavnica manje divna nego njegova žena, jer naravno, kao što kaže moja prijateljica – tuđa je trava uvijek zelenija. Jedna moja prijateljica laže svog partnera već par godina. Mislim da laže i on nju. Istina je da joj to nikad nisam rekla; kako ja u biti smatram da i on nju laže, isto kao što laže i ona njega. No, dobro, možda on nju laže ipak malo manje. Istina je i da često ovom svom poznaniku poželim odrubiti glavu zbog toga što laže tu svoju jadnu, a divnu ženu. Koje licemjerje. Smeta me njegova laž. A ne smeta me moja. Istina je da sam se zaljubila tri puta u životu. Dva više nisu tu, jedan se tu i tamo smuca naokolo. Sada opet lažem, tri puta sam u biti voljela, a zaljubila sam se pet puta do sada. Mislim da sam ovog drugog, mislim samo, da sam njega najviše voljela. Bio je nekako muškarac. Najveći muškarac od svih. Izgleda da lažu kada kažu da je prva ljubav ta, da samo jednom voliš najviše, obično prvi puta. A možda i ne lažu, još nisam odgonetnula kojeg od njih trojice volim najviše. Da, volim, ne voljela. Još uvijek ih volim svu trojicu. Kakva tragedija. A netko normalan kada bi znao što sam im sve napravila, netko normalan rekao bi – nisi ti voljela niti jednog, u biti ne voliš ti niti jednog.  A zaljubila, da, zaljubila sam se jednom, drugi puta, treći puta, četvrti puta i peti puta. Pet puta sveukupno. Kada pokušam razmisliti u što sam se točno zaljubila mogu reći samo ovo; Svaki je imao ono nešto! U prvog sam se zaljubila zbog njegovog osmijeha. I da, imao je prelijepe zube, Bože! U drugog sam se zaljubila jer je bio muškarac u pravom smislu te riječi. I bio je dlakav. Kao neka životinja. Mislim da se žena ne može zaljubiti u ništa, doli u dlakavu mušku životinju. I mislim da je imao višak testosterona. To sam mogla nanjušiti na kilometar. U trećeg sam se zaljubila jer sam pred njime mogla biti bilo što. Mogla sam reći i da želim bilo što, a on bi to odmah napravio. Odgovarala mi je njegova pažnja. Nikad nitko nije tako trčao oko mene kao pas. U četvrtog sam se zaljubila jer ima prelijepo ime i prelijep osmijeh. Doduše, nikad ga nisam upoznala. U petoga sam se zaljubila, da Vam pravo kažem, ne znam ni sama zašto. Nema nešto pretjerano lijep osmijeh. Lažno se predstavlja kao muškarčina, a u biti je samo jedan od onih bijednih kukavica koje sam upoznala za vrijeme svog života. Dlakav je, a to je plus. Nije baš nešto od pažnje, što je minus. Ime mu je uredu. Ne znam. Nekolicini je zajednička baš ta dlakavost. Osmijeh. A uz njega idu naravno i zubi. S godinama sam počela razmišljati kako se ja u biti zaljubljujem u ljude zbog iluzije koju sama sebi napravim o njima. Počnem ih idealizirati, vidim ono čega uopće nema, a onda kada ih se napokon riješim, sklona sam promišljati o tome kako možda ipak nikad ni nisam bila zaljubljena u njih. Ali da, definitivno kad govorimo o ljubavi, onda, kao što sam već rekla, kada bi netko normalan čuo kakvim sam ih načinom ljubavi ljubila, rekao bi; to je sve osim ljubavi. Jedna skupna osobina koja je krasila svih 5 muškaraca u koje sam bila zaljubljena jest: ONO NEŠTO. Napretkom i spoznajom, vlastitom evolucijom, otkrila sam da je ono nešto u biti neki od mnogih poznatih ili manje poznatih poremećaja ličnosti. To je tako tužno, jer ako oni boluju od nekih od poremećaja ličnosti, zasigurno je da onda i ja, neminovno, imam neki od poremećaja ličnosti. Jer ako to nije tako, kako bih ih onda mogla klasificirati i označiti kao muškarce vrijedne zaljubljivanja, a oni su zapravo muškarci s poremećajem ličnosti. Znam, možda je moja ljubav šugava u istoj mjeri kao i oni. Istina o meni jest da previše razmišljam. Svaku stvar u glavi analiziram šestošezdesetšest puta, dok ta stvar ne bude u sinkronizaciji s mojim unutarnjim osjećajem koji me NIKADA, nažalost, nije prevario. Često osjećam kako će mi mozak pregorjeti od razmišljanja. Ponekad osjećam kako je on možda već i ispario iz moje glave. Jer, srljam u ludilo, kopam rukama i nogama, samo kako bih iskopala ono što će se podudarati s mojim unutrašnjim osjećajem, a onda kada to iskopam iz podzemnog svijeta, s time ne napravim baš ništa. Neka, bitno da sam ja bila u pravu. Istina je, možda, da ja samo želim biti u pravu. Možda imam određene nepoznate traume iz djetinjstva koje mi nalažu da ja moram biti u pravu, jer, uistinu, ja i jesam u pravu. Ludilo koje me krasi odlika je inteligentnih ljudi. Stoga, vjerojatno su i muškarci u koje se zaljubljujem inteligentni, jer i njih krasi to isto ludilo. I u tom ludilu, ne zna se tko je luđi. Vjerujte mi. Sada sam se jako promijenila. Ne sada, već u zadnje vrijeme, stvarno sam se dosta promijenila. U usporedbi s onime kakva sam bila prije. Trudim se lagati što manje. Kada bih mogla prestati, vjerujete mi, prestala bih. Ali, laž je baš poput droge. Nisam probala, ali znam mnoge slučajeve u kojima je droga ljudima uništila živote. Ne, ne znam, opet lažem. U biti sam samo čula za mnoge slučajeve. Dok pričam ovo što pričam, a dok moja najbolja prijateljica to zapisuje, teško se koncentrirati kako bih izrekla samo istinu, jer još uvijek se donekle odvikavam od apsolutnih laži. Jednom sam se skoro zaljubila u brata svoga dečka. Kako bolesno, zar ne? Malo je nedostajalo. Svjesno sam dovodila do toga, a onda je, Bogu hvala, prevladalo ovo malo razuma u mojoj glavi i presudilo u korist toga da to – nije normalno. Bog me spasio. Što god da sam radila, zaista, vjerujem u Njega bezuvjetno. Znam, jedino on me može spasiti. Ako mu se bude dalo spasiti takav ili ovakav izgubljeni slučaj. Istina je da često noću ne mogu zaspati. Ponekad mislim jede me sve što sam u životu napravila, ali onda kad si malo bolje razmislim, ma ne, pa ne jede me. Od toga što sam napravila, od svih tih gluposti – ja sam zapravo živa. Kada bi pitali ljude oko mene vjerujte mi da nitko ne zna ništa od ovoga. Oni znaju neke druge istine, a sve su to u biti laži. A tko zna istinu? Jedino ja i moja najbolja prijateljica. Ako je i to uopće istina. U nekim tamnim i dosadnim noćima pokušam se prisjetiti svih svojih istina, i onda više ne znam što je bilo zapravo, a što je dio mojih izokretanja. Tada obično nazovem svoju najbolju prijateljicu i pitam je ono što me zanima, kako bi se zajedničkim snagama pokušale prisjetiti prave istine. Obično je ona uvijek puno ružnija od onoga čega se mi sjećamo. Jer, znate, kad se dogodi istina i vi ju idete prepričati nekome, i s vremenom prepričavanja, mijenjajući uvijek nešto, na kraju dođete do toga da ne znate koja od svih tih verzija je ona istinita. To možete znati jedino ako imate neki pisani dokaz. No, često ni on vas neće spasiti da spoznate pravu istinu, jer je ona, pretežito, još i malo gora od onoga što piše (ili naravno, kao što sam već rekla, možete znati ako u dva ujutro nazovete svoju najbolju prijateljicu). Ovo što sada pišem je istina, ukoliko se dobro sjećam. Dobro, idemo dalje. Ima tako jedna cura, trudna je sada, a i nije vam ona više cura, ona je sada supruga. Često gledam njezine slike na društvenim mrežama. Istina je da su društvene mreže društveno zlo. I kada gledam njezine slike, baš mi nekako bude žao nje kao supruge i buduće majke. Čini se tako istinski sretna sa svojim suprugom. A on, jedan smrad, on vam je u biti samo jedan obični perverznjak. Naziva okolo cure / žene i pokazuje im na video poziv svoje poprilično veliko spolovilo. Blagi užas! (sve, dakako, osim njegovog spolovila) Ne bi to bilo tako tragično da ta jadna ženica zna kakav je taj njezin novopečeni suprug. Ali ovako, kada gledam taj njihov idilični život, dođe mi da zaplačem zbog nje, da vrištim od muke i plača, zbog nje, ali i zbog sebe same, jer se uopće zamaram s takvim nečim. Doduše, ne bih se zamarala da njezin suprug nije tako i mene nazivao na kameru, ne bi li mi se pohvalio svojim poprilično velikim spolovilom. Duboko sam uvjerena kako je živa istina da on uopće niti ne zna što da s njime radi.  Mali smradac. Ljudi moji, štakor najgore vrste. Takvi ne izumiru. No, možda ju ni ne treba žaliti. Pa, svaka žena zna kada je prevarena. ŽENA. Ona to jednostavno zna. Ona to osjeti. To je instinktivno. To joj je u krvi. Dajte molim Vas, pa netko vam želi uništiti vaše gnijezdo. A žena?! Ona da to ne osjeti? To je zapravo poprilično nemoguće. I ravno je istini. Ili, možda i ne osjeti, jer to gnijezdo ne želi uništiti ona tamo što se javlja na kameru, nego onaj tamo što s njome dijeli krevet. Snove. Život. A to dakako – ne očekujete. On, taj izdajica, pa on s njome dijeli život. I stvorio je još jedan. Kakav besramnik. Istina je da znam tri bračna para u kojima žena vara muža već godinama. Što je, dakako, suprotno od uvjerenja da su većinom muški ti jadnici koji varaju. Istina je da smatram kako je JEDNA žena nužno ZLO jednog muškarca. Ona je čudovište. Izdajica, još veća nego muškarac. Jer muškarčevoj izdaji se koliko toliko nadate, no ženinoj?! Na to nikada ne možete biti spremni. Istina je da je jedna moja prijateljica do 20 godine spavala s 21 muškarcem. Kada mi je to rekla, ma to je bilo previše i za mene, koja se ne zgražam na nemoral, preljube i mijenjanje partnera kao čarapa. Ili se možda ponekad i zgražam, ali to ne pokazujem. Ili se ne zgražam, ali ako prilika tako nalaže, nađem se u šesto čuda – kako je to moguće?!  No istina je da se u biti nikada ne pitam kako je to moguće. Istina je i da sam JA rob. Puno toga. A istina je i da nisam rob ničega, jer ne podliježem pravilima i normama, skoro pa nijedne vrste. Istina je da je moje mišljenje uvijek drugačije od nečijeg tamo. Istina je da dosta ljudi iz svoga okruženja smatram poprilično glupima. Istina je da sam svaku ljubav svoga života iznevjerila, kao što je i ona mene. Ova moja najbolja prijateljica stalno citira Ramiza – Sve što počinje ljubavlju završava izdajom. I često ga citira dalje – Tvoj prvi grijeh čeka da ti se vrati, kao što to čeka vjerna ljubavnica. Tvoj prvi grijeh će doći jednog dana i pokucati tvojim voljenima na vrata. Od toga se nećeš spasiti. Nekad joj vjerujem, a nekada i ne. Jer znam mnoge kojima još nije pokucao na vrata. I dalje žive svoje lažne, a opet tako idilične živote. I ja živim takav jedan. Podlegla sam u konačnici svim onim normama kojih se ne držim, jer trebalo bi tako biti, samo razlika je što sam ja podlegla – jer sam ja to tako htjela. Istina je da sam možda i narcis. Te da imam poremećaj ličnosti, još izraženiji nego svi narcisi u mome životu. Ali, znate, stisnu vas godine, počne vas hvatati panika. I onda. Što onda? Spašavaj se tko može! Istina je da jedna ljubav, od moje tri najveće ljubavi, ima prijatelja za kojega bi dao ruku u vatru. Nažalost, moja ljubav bi bez te ruke ostala. Ima li puno stvari koje su gore od toga, pitam se?! Ima li gore negoli biti okružen ljudima za koje ni ne slutiš kakvi su. Ako znaš, nije tako strašno. Tada imaš bar neku prednost – znaš s kime imaš posla. Ali, ako ne znaš. Onda više ne znaš čemu težiš, ni što je to istina, a što je laž, ne znaš gdje stojiš, ne znaš tko te grli, a tko ti grleći zabija nož u leđa. Ti onda stvarno ne znaš ništa. Ako je slušati moju najbolju prijateljicu, koja ovo piše, problem nastupa onda kada zavoliš pile koje treba zaklati. To jedno jadno, malo i bespomoćno pile, koje će te na kraju koštati glave. A zašto? E zato što ne znaš i još nisi naučio da nije jadno, malo i bespomoćno.