Uspomena je sjećanje na koga ili što. Nešto što ostaje u sjećanju. Na koga? Tebe. Mene. Nas. Naše. Našu. Naš. I nju. Nju. Nju. Nju. Nju. Nju. Nju. Brojim sedam nju do sada. I dođe ona, kao padobranac i misli si: Heloooou, evo mene! Ha-ha. I uleti, doleti. Jadna ona. Puna snage, jer nema uspomena. Da, uspomena je ta kraljica koja će te uvijek zajebati. Upamti, uspomena. I nemoj joj nikad vjerovati. Kada razmišljam ne znam koga mi je više žao. Nje ili mene. I misli ona: Da, ja sam ta! Najljepša. Najbolja. Najpametnija. Ja sam ta. Jedina. Nezamjenjiva. Drugačija. Posebna. Što si ti, kažeš? Ista. Ti si, djevojčice u tridesetima, kaže ti majka u tridesetima, ti si generacijo – ista. Po ničemu drugačija, po ničemu posebnija. Ista. Možda trenutno (i privremeno) u malo goroj poziciji, jer sada si ti ta. Kad si ti ta, onda si ta koja uvijek misli, samo misli, a u biti ne misli. Misli da zna, a ne zna. Ne da ne zna. Nego ne zna, ne misli, ne sluti, ne sumnja, čak ni ne naslućuje. I ne, ne sanjaš, jer da je san, takav san ne može izmisliti, niti zamisliti, čak ni čovjekova najluđa i najmračnija podsvijest. Čovjek, u ovom slučaju žena, varira od ta, do nju. Ako je ta, uvijek će imati sjećanja na nju. Dakako, jednom, jednog dana. Tek kad shvati. Do toga joj nedostaje samo još 300 puta premotati film, na onih 300 puta što ga je već premotala. To će napraviti, dakako, ako nije negdje putem ostala gluha i slijepa. A onda ako nije ta, onda je nju. I ne znam koja pozicija je gora, koja pozicija je lošija. Ne znam je li gore biti ta, i imati sjećanja na nju. Ili je gore biti nju. I opet, dovraga, što onda opet imaš?! Ah, opet ništa više nego ta. S vremenom shvatiš da ste Vi iste. U očima onoga koji bira – ništa. Svih sedam su totalne suprotnosti, ali za onoga koji bira razlika je u malim nijansama. Iste ste, u biti malo, samo malo različite. Kao 50 nijansi iste boje. 50 nijansi drekave, a ne 50 nijansi sive. Siva je još i lijepa, dala bi se izdržati. Ima u njoj i malo ljubavi. Jednom sam i ja mislila da sam ta. Koja mijenja, koja nadopunjuje, popravlja, ispravlja, sve u svrhu onog konačnog cilja, a to je da sve bude dobro. Bože, kad bih bar mogla napisati ha-ha toliko puta koliko mi je to zapravo smiješno. Ali neću. Jer nije. Bar ne bi bilo drugima, onima normalnima. Zapravo, njima bi bilo jako tužno, bolno, nezamislivo, nemoguće. Jednostavno, normalnom čovjeku bi to bilo za ne povjerovati. I vratimo se onda na uspomenu. Što je onda ta uspomena? Pa kad ti i ja, još uvijek, o njoj pričamo, jednostavno – ne znam. Rekla bih da je to neka jako teška težina. To je jedna praznina. Praznina koju ni još sedam nju neće popuniti. Da prekinem, viče mama iz kuhinje: On je čoban! Mama, uvijek si imala pravo. Moja mama je imala sreće da u 36 godina braka bude uvijek ta. Bez ijedne uspomene na nju. A tek sedam. Haha! Zato mama zaključuje, dok pere suđe – čoban. Vjerojatno misli na onog čobana što čuva stado ovaca. Mama, kraljice moja. I da, da se vratimo toj uspomeni. Ona je ono – ti. Ti – uvijek u gluho doba noći. Ona je ono – mogli smo, u dva popodne. Ona je i ono – mislim da nikome nije kao nama, u pola 9 ujutro. I ja mislim da nije. Ali i kako će. Pa rijetko kada neki padobranac padne na tlo i napravi totalnu promjenu. Ne mijenjaju svijet padobranci. Ta uspomena je onaj poziv, kasno, znaš, kad vrag ne da mira. Jer nije to od Boga. Ta uspomena je i onaj bijes na pomisao – život ide dalje. Čekaj, nećeš! Stani još malo. Ti i ja. Mi hodamo. I stajemo. I hodamo dalje. Pa trčimo. Ali, nažalost, ne dovoljno brzo. Nedovoljno, jer u konačnici, mi ne uspijevamo pobjeći. Vjerujete mi – ne uspijevamo, iako se stvarno jako trudimo. I onda opet stajemo. Zaboravljamo na sve. Na sva pravila. Norme. Zakone. Pravdu. Ispravno. Moralno. I nije bitno koliko je sati. Kaže sestra: Ali ovo više nije normalno. Sestro, zajebala me uspomena. Bože, kakva laž. I lažemo. Ne znam koga. Njih. Ili sami sebe. Ili jedan drugoga. Ali znam da lažemo. Ti i ja, mi stvarno jako puno lažemo. Jer uspomene NE nestaju lako. Nažalost.