Uvijek kažem da mogu pisati samo kada sam tužna. I ovaj post krećem pisati danima, a ne mogu ga napisati; ne mogu napisati više od jedne rečenice jer nisam tužna. Nisam ni sretna. Ali, nikad se nisam osjećala tako dobro kao što se osjećam sada. Pokušavala sam odgonetnuti kako se zove “ovo” što ja sada osjećam!? Kakvi su to moji osjećaji? Znam da imamo primarne i sekundarne emocije, znam ih nabrojati, čak i razlikovati, ali ovo kako se ja osjećam, to se ne nalazi ni u primarnim, niti u sekundarnim emocijama. Idealan opis onoga što osjećam mogao bi se nazvati međuprostor. U biti, mogu reći da sam u ovom međuprostoru “najsretnija” do sada. Sretnija nego što sam ikada prije bila. U prijevodu; nisam previše tužna, ali nisam niti previše sretna. Prevelika tuga čovjeku smeta, ali i prevelika sreća također. Najbolje je biti u međuprostoru. Taj međuprostor je u biti jedna ravna linija. Sve što mi je prije smetalo – više mi ne smeta. Sve što me prije činilo tužnom – više me ne čini tužnom. Danas pričam sa svojom dragom kumom, koja me inače zna jako dobro, i smijem se, i smijem, smijem (…) – nečemu što mi prije, recimo, uopće ne bi bilo smiješno. Vjerojatno bi prije godinu dana i plakala zbog toga čemu se sad smijem. Pita me kuma na čemu sam i da joj dam malo toga. Ja joj kažem: E, ja ti hodam sada po kući, u pidžami, a kosa mi je u repu i samo što mi ne otpadne s glave – koliko je masna. Inače sam bila osoba koja kada je sretna – onda je najsretnija na svijetu, kada je tužna, onda ne postoji nitko tužniji od nje (mene, jel). Danas … danas živim u svom međuprostoru u kojem ljudi koji žele ostati, neka ostanu; oni koji žele otići – neka odu. Ovi koji ostanu ne čine me posebno sretnom, kao niti ovi koji odu – ne čine me posebno tužnom. U međuprostoru je sve ravna linija i sve je svejedno. U međuprostoru nema luđačke euforije zbog sreće, a nema niti plakanja zbog tuge. U međuprostoru postojiš TI i samo TI. Postoje trenutci u kojima odlučiš da se baš sada nećeš javiti na mobitel, iako ga gledaš da zvoni, jer ti se eto – baš neda. Postoje trenutci kada svi idu van, jer je eto, recimo Dan žena; a ti, ti si odlučila gledati Netflix, imati dan za sebe, ležati cijeli dan u podrapanoj pidžami i ne raditi apsolutno ništa. Slušaš mamu kako ti broji – “Kako te nije sram cijeli dan ne raditi ništa?”; slušaš ju i uopće te nije briga što govori. Gledanje Netflixa ti prekidaju poruke na Wappu, jer gori, čovječe negdje gori, a ti gledaš te poruke kako stižu i misliš si “boli me briga, nek izgori sve”. U međuprostoru, naprimjer, znaš da imaš danas 1000 stvari za napraviti; a ti odlučiš da baš danas nećeš napraviti niti jednu od tih 1000 stvari. U međuprostor stigneš onda kada shvatiš da TI baš ništa NE MORAŠ. Ne moraš udovoljiti mami, tati, sestri, prijateljima, bivšem suprugu, sadašnjem dečku (kojeg imaš ili nemaš), kolegama s faksa … ma u biti, TI ne moraš udovoljiti nikome, osim sebi samoj. Je li taj MEĐUPROSTOR dobra stvar? Za sada je. I trenutno si ne mogu zamisliti da izađem iz njega. I ne znam hoću li ikada više moći napustiti taj SVOJ MEĐUPROSTOR!