Od nekuda kreneš

negdje završiš

i uvijek ponovno

Bog te vrati na početak.

Vrtiš se u krug.

Čupaš se kao iz živog blata.

Tražiš grančicu za koju da se uhvatiš.

Ali bezuspješno.

Tražiš slamke spasa.

Vrištiš.

Zoveš upomoć.

Ali uzalud je.

Nitko te ne čuje.

Nitko te ne dolazi spasiti.

Spas ne postoji.

Ponekad se čini

kako bi najbolja opcija, za spasiti se, bila: udaviti se.

To bi značilo pustiti se.

Prepustiti se.

Prestati bježati.

To bi značilo blaženstvo.

Mir.

Spokoj.

Jer od nekih stvari ne možeš pobjeći.

Možeš im se samo prepustiti.