Iz mišjih rupa virimo.

Kad izađemo –

SAMO STOJIMO,

pognutih glava.

Jedni drugima kukamo,

tamo gdje treba reći –

ŠUTIMO.

Nečemu se nadamo,

a ni sami u to ne vjerujemo.

Komentiramo međusobno,

plačemo nad svojom sudbinom,

a pravila koja imamo priliku stvoriti

NE STVARAMO.

Što da kažemo,

a da ne zvuči patetnično?

Krojači smo vlastite sudbine,

a ništa ne poduzimamo,

ako smo ispravni –

koga se bojimo?

ZAŠTO SE BOJIMO?

ČEGA SE BOJIMO?

Pristajemo na mrvice,

kojima nismo zadovoljni,

a onda to isto nezadovoljstvo

prenosimo na ono što radimo!

Zašto to zapravo činimo?

.. jer vrlo je jednostavno:

ILI ZAUVIJEK ŠUTIMO,

ILI NEŠTO NAPOKON ČINIMO!