U jednom trenutku za njom trčimo.

Već u drugom od nje bježimo.

Dok ju hvatamo uvijek nam je nedostižna.

Uvijek nam pobjegne .. tek za jedan tren.

Za tren.

Iza ugla.

I nestane.

Za sekundu daha.

Kad od nje bježimo

ona nas prati kao sjena.

Priča nam.

I šapuće.

Sve gorke

gole

odvratne

i bolne

istine.

Koje smo hvatali.

I one od kojih smo bježali.

Na kraju nas sustigne.

Istina.

Na kraju ju uhvatimo.

Istinu.

I ostaje s nama.

Da s njom živimo.

Istina.

I ona od koje smo bježali.

I ona koju smo hvatali.

Sustigne nas.

A jedno je u tome sigurno.

Nijedna ne donosi olakšanje.

Odšutim te svakom mišlju,

odšutim te svakim dahom.

Odšutim te s istom boli.

S istim jadom.

Istom tugom.

Istom bijedom.

Istom snagom.

Istom nadom.

Svakog dana.

I svake noći.

Odšutim te.

Čekam kad će vrijeme proći.

Svaki dan, svaka noć, svaki sat..

Svaka minuta i sekunda.

Boli sve više.

Čekam.

Kad će vrijeme proći.

Prokleti lažljivci.

Manipulatori.

Stvorovi sa stotinu lica.

A sva izobličena.

Sva puna lažnih osmijeha.

Glumci.

Bez pozornice.

Oskarovci.

Trgovci iluzija.

Šarlatani.

U skupim odijelima.

Skupim autima.

Imbecili.

Lopovi i prevaranti.

Glumci.

Ti prokleti glumci.

Koji tako loše glume.

Truju nas.

Lijepim riječima.

Jedu nas.

Žive.

Vade nam duše.

Na živo.

Ti prokleti lažljivi

stvorovi

sa stotinu lica.

A bez lica.

Gmazovi.

.. precijenjeno.

.. lažno.

.. varljivo.

Odglumljeno.

Ostale su iza nas

godine.

Ostali su iza nas

snovi.

Ostale su iza nas

želje i

nadanja.

Ostali su pogledi

i svi poljupci.

Ostale su iza nas

i laži i istine.

I tvoje i moje.

Sve je ostalo iza nas.

Hodamo.

Dišemo.

Smijemo se.

Živimo.

Sanjamo.

Noćne more.

Polumrtvi.

Poluživi.

.. jer..

Sve je ostalo iza nas.

Samo nije žudnja.

Samo nije nemir.

Prate nas u stopu.

Čekaju nas iza svakog ćoška.

Vise nam nad glavama.

Spavaju nam pred vratima.

Tvojima i

mojima.

Pred vratima naših voljenih.

Koji s nama spavaju.

Na mnogo godina s nama računaju.

Nove snove s nama sanjaju.

Ali bez nas.

Hrane želje i nadanja.

S nama

ali bez nas.

I tako će i ostati.

S nama, ali bez nas.

Sve je ostalo iza nas

a nije ostalo ništa.

Otrov.

Ponor.

Propast.

Uništava snove.

Ljubav.

Prijateljstvo.

I dom.

Žudnja

je bolest.

Vuče te natrag.

Vuče te na dno.

I dublje od dna.

Žudnja će,

vjeruj mi,

ispisati naš kraj.

U toj bolesti

spojile su se sve

bolesti svijeta.

Izbor.

Dobro ili loše.

Što biramo?

Društveno.

Estetski.

Ili vjerski.

Prihvatljivo.

Ili ono što želimo?

Dobro ili loše.

Što biramo?

Ono što moramo.

Ili ono što trebamo.

Ili pak ono što želimo?

Izbor.

Uvijek je naš.

Ali taj koji biramo?

Zašto ga biramo?

Zato što nemamo izbora?

Ili zato što želimo?

Vječno se pitamo.

Što to zapravo želimo?

Zaista je teško ubiti tu zvijer u sebi.

Tog žderača lijepih osjećaja.

Unutar sebe.

Tog prokletnika.

Tu sjenu. Skrivenu od ljudi.

Koju skrivaš i od sebe samoga.

Koja te posjeti uvijek u sitne sate.

Zaista je teško.

Iako se pojavi jako kratko.

Jako je i snažno.

Ta zvijer.

Koja ne umire čak iako ju ne hraniš.

Uvijek je tu.

Dio tebe.

Dio tvoje ličnosti.

Dio tog tamnog kutka.

U tvome mozgu.

Dio tvog nevidljivog.

Skrivenog.

Ta zvijer.

Opasnija od životinje.

Opasnija od čovjeka.

Slabija od dana.

Snažnija od noći.

Ta prokleta zvijer u tebi.

U meni.

U svima nama.

Ne umire nikada.

Iz mišjih rupa virimo.

Kad izađemo –

SAMO STOJIMO,

pognutih glava.

Jedni drugima kukamo,

tamo gdje treba reći –

ŠUTIMO.

Nečemu se nadamo,

a ni sami u to ne vjerujemo.

Komentiramo međusobno,

plačemo nad svojom sudbinom,

a pravila koja imamo priliku stvoriti

NE STVARAMO.

Što da kažemo,

a da ne zvuči patetnično?

Krojači smo vlastite sudbine,

a ništa ne poduzimamo,

ako smo ispravni –

koga se bojimo?

ZAŠTO SE BOJIMO?

ČEGA SE BOJIMO?

Pristajemo na mrvice,

kojima nismo zadovoljni,

a onda to isto nezadovoljstvo

prenosimo na ono što radimo!

Zašto to zapravo činimo?

.. jer vrlo je jednostavno:

ILI ZAUVIJEK ŠUTIMO,

ILI NEŠTO NAPOKON ČINIMO!