Što je?

Spoznaja da idemo prema cilju.

Cilj – nadomak njega..najsretniji smo.

Taj trenutak.

Prije tog trenutka.

To je ključ sreće.

Već sljedeći.

Što je sreća?

Opet smo na početku.

Sreća je uvijek ono što nemamo.

Sreća je varljiva.

Zaborav.

Najveća sposobnost.

Najveća moć.

Najjače oružje.

Zaborav.

Tvoj.

Moj.

Naš.

Blagoslov.

Lažem njima.

Lažem njemu.

Lažem tebi.

Lažem svima.

Lažeš njoj.

Lažem svijetu.

Lažem društvu.

Lažem pravilima.

Lažem normama.

Lažem onom ispravom.

Onom pisanom.

Lažem njima.

Lažem njega.

Lažem tebi.

Lažem svima.

.. da bar mogu slagati sebe..

.. tada više ne bih morala lagati svima.

Tu gdje jesi.

Ne mogu te oduzeti.

Ne mogu te oteti.

Ne mogu te izbrisat.

Tu gdje jesi.

Ne mogu znati.

Ne mogu te vidjeti.

Ne mogu ni slutiti.

Ne mogu ni sumnjati.

Tu gdje jesi.

Tu živiš.

Tu postojiš.

Tu si voljen.

Tu nisi zaboravljen.

Tu gdje jesi.

Zauvijek ćeš ostati.

Misli. Roj njih u glavi.

Otiđite, kažem im.

Ne odlaze.

Ne mogu podnijeti pritisak.

Ludilo u glavi na najvećem je nivou. Euforija.

I onda nagli pad. Jaki udarac stvarnosti.

Nije tu.

Bol.

Nije tu.

Suze.

Još jača bol. Izmiješana.. ma više ne znam s čime sve.

Suze.

Smijeh.

Pomislim, dobro je.

Bar znam da sam živa.

Samo kad boli znam da si tu. Samo kad boli znam da sam živa.

Jel` me voliš?

Neću ti reći.

Reci jel` me voliš?

Volim te isto onoliko koliko si ti volio mene.

Onda me puno voliš.

?

Mnogi muškarci sami sebe nazivaju ocem svoje djece, a za tu djecu nisu napravili ništa, osim što su ih “napravili”. Mnogi očevi su zvijeri za svoju djecu, a da toga nisu ni svjesni. Svaki muškarac koji nije poštovao majku svoje djece nije bio niti otac svojoj djeci. Svaki put kada je podigao ruku na svoju ženu zapravo je udario svoje dijete. Svakim svojim udarcem ubijao je ženu, a ubijajući nju ubio je i svoju djecu te u konačnici – svoju obitelj. Muškarac koji je ubio svoju obitelj ne bi trebao dobiti priliku stvoriti novu obitelj, jer i tu obitelj čeka propast uz takvog “muškarca”. Za cijeli život su jadna djeca kojoj otac nije dao ništa osim financijske podrške. U današnje vrijeme ljudi stupe u brak i dobiju djecu, a onog trenutka kada se rastanu ili onda dok djeca gledaju oca koji tuče majku, djeca bivaju nepovratno uništena od strane onih koji su im sve. Čovjek koji je jednom stvorio obitelj, a potom je uništio je čovjek koji ne bi trebao imati pravo stvoriti još jednu obitelj koju će uništiti. Zakonom bi mu trebalo biti zabranjeno raditi djecu koju će uništiti za cijeli život. Otac. Kratka riječ iza koje se krije toliko toga. Žensko dijete koje biva uništeno ili razočarano od strane oca u budućnosti će najvjerojatnije tražiti istog takvog muškaraca. Žensko dijete koje je imalo oca koji joj nije pružio ništa osim financijske podrške, kasnije traži tog istog oca u želji da ju on voli, kao što pravi otac voli svoju kćer. Imat će to dijete (kćer) zatim djecu s pogrešnim muškarcem, a onda će i ta djeca biti bespovratno uništena (…). Ne može nijedan muškarac nadomjestiti ljubav koju otac nije dao svojoj kćeri – onda kada je trebao. Stoga, muškarci koji su već jednom uništili svoju obitelj ne bi trebali imati pravo stvoriti još jednu obitelj koju će uništiti.

Uvijek kažem da mogu pisati samo kada sam tužna. I ovaj post krećem pisati danima, a ne mogu ga napisati; ne mogu napisati više od jedne rečenice jer nisam tužna. Nisam ni sretna. Ali, nikad se nisam osjećala tako dobro kao što se osjećam sada. Pokušavala sam odgonetnuti kako se zove “ovo” što ja sada osjećam!? Kakvi su to moji osjećaji? Znam da imamo primarne i sekundarne emocije, znam ih nabrojati, čak i razlikovati, ali ovo kako se ja osjećam, to se ne nalazi ni u primarnim, niti u sekundarnim emocijama. Idealan opis onoga što osjećam mogao bi se nazvati međuprostor. U biti, mogu reći da sam u ovom međuprostoru “najsretnija” do sada. Sretnija nego što sam ikada prije bila. U prijevodu; nisam previše tužna, ali nisam niti previše sretna. Prevelika tuga čovjeku smeta, ali i prevelika sreća također. Najbolje je biti u međuprostoru. Taj međuprostor je u biti jedna ravna linija. Sve što mi je prije smetalo – više mi ne smeta. Sve što me prije činilo tužnom – više me ne čini tužnom. Danas pričam sa svojom dragom kumom, koja me inače zna jako dobro, i smijem se, i smijem, smijem (…) – nečemu što mi prije, recimo, uopće ne bi bilo smiješno. Vjerojatno bi prije godinu dana i plakala zbog toga čemu se sad smijem. Pita me kuma na čemu sam i da joj dam malo toga. Ja joj kažem: E, ja ti hodam sada po kući, u pidžami, a kosa mi je u repu i samo što mi ne otpadne s glave – koliko je masna. Inače sam bila osoba koja kada je sretna – onda je najsretnija na svijetu, kada je tužna, onda ne postoji nitko tužniji od nje (mene, jel). Danas … danas živim u svom međuprostoru u kojem ljudi koji žele ostati, neka ostanu; oni koji žele otići – neka odu. Ovi koji ostanu ne čine me posebno sretnom, kao niti ovi koji odu – ne čine me posebno tužnom. U međuprostoru je sve ravna linija i sve je svejedno. U međuprostoru nema luđačke euforije zbog sreće, a nema niti plakanja zbog tuge. U međuprostoru postojiš TI i samo TI. Postoje trenutci u kojima odlučiš da se baš sada nećeš javiti na mobitel, iako ga gledaš da zvoni, jer ti se eto – baš neda. Postoje trenutci kada svi idu van, jer je eto, recimo Dan žena; a ti, ti si odlučila gledati Netflix, imati dan za sebe, ležati cijeli dan u podrapanoj pidžami i ne raditi apsolutno ništa. Slušaš mamu kako ti broji – “Kako te nije sram cijeli dan ne raditi ništa?”; slušaš ju i uopće te nije briga što govori. Gledanje Netflixa ti prekidaju poruke na Wappu, jer gori, čovječe negdje gori, a ti gledaš te poruke kako stižu i misliš si “boli me briga, nek izgori sve”. U međuprostoru, naprimjer, znaš da imaš danas 1000 stvari za napraviti; a ti odlučiš da baš danas nećeš napraviti niti jednu od tih 1000 stvari. U međuprostor stigneš onda kada shvatiš da TI baš ništa NE MORAŠ. Ne moraš udovoljiti mami, tati, sestri, prijateljima, bivšem suprugu, sadašnjem dečku (kojeg imaš ili nemaš), kolegama s faksa … ma u biti, TI ne moraš udovoljiti nikome, osim sebi samoj. Je li taj MEĐUPROSTOR dobra stvar? Za sada je. I trenutno si ne mogu zamisliti da izađem iz njega. I ne znam hoću li ikada više moći napustiti taj SVOJ MEĐUPROSTOR!

Pitao me koji mi je bio cilj. Rekoh mu tada – posijati sjeme. Sjeme sumnje. Jednom posijano – više nikad ne vene, ne nestaje, ne jenjava i ne napušta svoga vlasnika. Mogu proći dani, mjeseci, godine; možeš i ne zalijevati to sjeme, a ono će rasti, rasti i rasti. Kao što puzavac raste po napuštenoj kući. I raste, i zaposjeda… te u konačnici proždire i uništava. To mi je bio cilj; ništa više, niti manje.