Točka ima razne definicije. Počevši od točke, obične male točke, možemo reći da je ona jedan od osnovnih elemenata geometrije. A možemo reći i da je točka pravopisni znak koji obilježava dovršenost rečenice. Ili je ta točka u biti možda sintagma točke – prijelomna točka, u biti prekretnica. Mnogo toga znači ta jedna obična mala točka. Ona se može razmatrati u kontekstu frazeologije, poput dovesti na mrtvu točku, iliti dovesti sam sebe u bezizlaznu situaciju. Ah, ta mala točka! (.) Ponekad su najmanje stvari najvrjednije, ukoliko ih znamo pravilno koristiti. Ponekad su mali pomaci najteži. I često to budu oni koje napravimo nakon (…). Ponekad ispisivanje te male . na i može biti najteža stvar u životu. Naučili su nas nacrtati točku. Naučili su nas i napisati točku. No, kada dođemo do primjenjivosti naučenog, u biti shvaćamo da ta jedna mala točka koju znamo nacrtati i napisati, u praksi nam ne znači ništa. Jer ju ne znamo staviti tamo gdje je već odavno trebala biti stavljena.

Sumnja je močvara. I prožvakat će te nebrojeno puta. Samo jedna sumnja je dovoljna da nestane sve u što si ikada vjerovao. A trebao bi joj samo zatvoriti vrata. Ako dovoljno puta pokuca na zatvorena vrata – otići će. Neće nestati, ali će otići. Samo prethodno treba imati dovoljno snage ne otvoriti onome koji kuca. Otvoriš li vrata, sažvakat će te i ispljunuti ostatke. A to što ostane, čak i ako sve pokupiš, neće biti dovoljno da ta vrata zauvijek zatvoriš. Ona će uvijek stajati na pola otvorena, a ti ćeš stajati negdje između, između istine i laži, ali, uvijek sa sumnjom. Jednom kada otvoriš vrata uvijek će biti – “ali, samo da vidim što želi”. Stoga. Ne otvaraj joj vrata. I zažmiri. Možda, ali možda nestane.

Vozili smo se. Bila je gužva. U Zagrebu je uvijek gužva. I smijali smo se. Glasno. Doduše ništa nije bilo smiješno. U jednom trenutku smo prestali, jer zaista nije bilo smiješno to čemu smo se “kao” smijali. Progutala sam knedlu i pogledala ga. I on je pogledao mene. Stvarno trajanje pogleda bilo je možda dvije sekunde, ako i toliko. Bože moj, činile su se te dvije sekunde kao cijela vječnost. Kad dođe kraj onda to tako obično ide. Bogu hvala pa se upalilo zeleno. Idealan trenutak za skretanje pogleda u desno i za minutu šutnje. Za nas.