Dok dragi vodi svoju dragu za Valentinovo na izlet, na mjesto po preporuci svog prijatelja, jer on nije uspio smisliti ništa originalno, doli onoga što mu je prijatelj preporučio?! Ima li veće laži od tog ljigavog dana na koji svi vole one koje zapravo uopće ne vole?! Devetog drugog dvije tisuće i dvadeset treće vraća svojoj dragoj suđe, od jela koje mu je skuhala koji dan prije, a onda svoju drugu dragu vodi na originalan izlet. Kada ne bi bilo tragično, uistinu bi bilo komično. Netko može, a nekomu se može. A netko ne može. Naravno, opet ne znam koje drage mi je više žao; ove šta kuha ili ove koja ide na izlet! #slabamijeinspiracija #jersamsezaljubila
-
Lažljivac puno toga ne može. Na prvom mjestu, dakako, on ne može prestat lagat. Uvijek sam se pitala: Vjeruju li lažljivci u to što lažu? U susretu s raznim lažljivcima najviše sam nailazila na one koji žive tu svoju laž ljepše i bolje nego što pošten čovjek živi svoju istinu. Što još lažljivac ne može? Na drugom mjestu on nikako ne može podnijeti da ga lažu. Dakako, jer je to njegov posao. Kulise, mračni prostori i međuprostori, drama, scena i razni scenariji, glumci, tragedija, komedija, možda tragikomedija, ili pak horor film – sve to je život s lažljivcem!! Nadalje, što to još lažljivac ne može? Na trećem mjestu bilo bi to da lažljivac ne može a da se smrtno ne uvrijedi i ne naljuti kada Vi lažete Njega. Kako samo možeš to raditi???? To će Vas vrsni lažljivac zasigurno pitati ako ga ikada slažete, a on vas u toj laži uhvati. Pokušajte!! Lažite lažljivca. Ili nemojte, uštedite si vrijeme, jer život je uistinu kratak. Zamislite, netko vas laže dugi, dugi niz dana, možda godinu, dvije ili tri, a vi mu za taj pakao priredite dva tjedna njegove kaše. I znate što se onda događa? On ne može a da ne pada u nesvijest, sav izbezumljen vašim krajnje poremećenim podvigom. No, stvarno, što je to s vama, što s vama nije u redu?? Dakako, on će dijagnosticirati da ste Vi poremećeni; sebi tu dijagnozu ne može postaviti, jer sam za sebe on nema tu sposobnost razlučivanja. On jednostavno sam sebe nikad neće ugroziti, to samo vi možete napraviti. Stoga, sebe nikada neće dijagnosticirati kao poremećenog. On primjećuje samo ono što narušava njegovu lažljivu patološku iluziju lažno blještavog života kojeg živi u onim trenutcima dok puže pijan po podovima svoje skupe kuće, žaleći sam sebe, zbog sveg zla što mu je čovječanstvo nanijelo. Ako se ikada zapitate žali li taj lažljivac Vas, na način kao što žali sebe, odgovor je: NE! Danas smo na satu psihologije naučili da psihopat i narcis jednostavno nemaju empatiju. I onda na tog psihopata i narcisa naiđe normalan čovjek, koji će jednostavno na takvo nešto pobjeći glavom bez obzira. Poslije toga, nažalost, naići će čovjek koji to jednostavno neće shvatiti odmah; možda i hoće, ali jednostavno; on vjeruje u dobro u ljudima i pokušat će naći sva moguća opravdanja za tog Lažljivca; sve će biti istina, samo ne to da je psihopat i narcis. Jer, taj dobri čovjek, čitajući sve te poremećaje iz DSM priručnika shvaća da za njih nema lijeka, i zbog toga, on jednostavno ne može vjerovati da čovjek kojeg voli; da je on TO! I onda taj jadan čovjek ostaje, i ostaje, i čeka, i pokušava, što? S vremenom postaje frustriran i bijesan, i onda radi sljedeće – ostaje, počinje i on lagati tog lažljivca, lagati tog psihopata, pokušava ostati što duže kako bi ga natjerao da zažali, požali, da osjeti, da pati, da mu VRATI sve što mu je Ovaj napravio, ali… TO SE NE MOŽE DOGODITI. To se neće dogoditi. Taj dio koji se oštetio u djetinjstvu, uz dakako genetsku predispoziciju, ne može biti ispravljen više NIKAD. Nećeš ga ti izliječiti. Ti ne, ti koji misliš da hoćeš – nećeš! I u tom maničnom ludilu poludjet ćeš i ti zdrav. Postat ćeš gori od psihopata i narcisa zajedno. Nećeš više znati gdje završavaš ti, a gdje počinje on. Postat ćeš jedno s njime. Ili gori od njega. Dakako, jer on će se okrenuti prema publici, nasmiješiti se, proglasiti te ludim, i krenuti u nove pobjede, laži i prevare; u svom blještavom maničnom ludilu Narcis će postati Kralj planine (11. veljače 2023.), skupa sa svojom Ribicom, koja uz to što je ribica, još ima i pamćenje jedne ribice.
-
Nedjelja je skoro uvijek imala isti okus. Danas ima skroz drugačiji. Isto je i s papučama. Nekome su bile dobre one velike i crvene, a sada … sada netko ima male i bijele. Papuče. Kad sam to vidjela otišla sam doma i skuhala si bijeli griz. On me podsjeća na one stare nedjelje, u velikim i crvenim papučama. Njega sam obično kuhala kad dođem doma. I danas sam si ga skuhala. Pa se čini kako je to ona ista nedjelja. Stara nedjelja. Istog okusa. Čini se da su to još uvijek one naše nedjelje, koje smo imali svaki drugi tjedan.
-
Uvelo je.
Još onda.
Znaš kada.
Nakon 63 dana.
Dugo je i izdržalo.
Ne treba žaliti.
Jer mi nikad nismo bili sretni.
Ti si tako htio.
Uvelo je majsko cveće, ubrano za tebe.
-
Čovjek rukama stvara, zarađuje, oblikuje, preživljava, spašava ili uništava. Ako voliš njegove ruke onda, zasigurno, voliš i njega. Onog trenutka kad zavoliš njegove ruke, ti, zapravo, pristaješ zavoljeti sve ono što je on s njima stvorio i zaradio (i tada, kada ih zavoliš, tada već voliš i njega). Ako je stvorio i zaradio s tim rukama dosta, ili puno, onda voljeti ga – ne bi trebalo biti nešto posebno teško. Tako bar misliš i tako ti se čini. Kada zavoliš njegove ruke – ti tada pristaješ zavoljeti to što te on njima oblikuje i pretvara u savršenu, ali, onako kako te on vidi. Savršena po njegovom poimanju savršenstva. Savršenu ne da bi ti bila TI, već da bi ti postala ono što on želi; jer, tek tada ćeš moći biti savršena u pravom smislu te riječi – savršena za njega. U to će te on uvjeriti sa svojim rukama, ali, to je SVE, osim ISTINA. Kada zavoliš njegove ruke, tada pristaješ zavoljeti i načine na koje on preživljava. Jer da, s tim rukama on živi i preživljava. Na koje načine preživljava? Što radi s tim rukama i kako?! Tada, kad si te ruke već zavoljela – to ti postaje manje bitno, skoro, mogli bismo reći, nebitno. Jer, ako voliš njegove ruke, onda voliš i njega. I u konačnici, ako voliš njegove ruke, ako ih stvarno i uistinu voliš, onda vjeruješ da će te tvoj čovjek njima spasiti, a dok vjeruješ da će te spasiti, zapravo, on će te njima uništiti.
-
Moja najbolja prijateljica rekla mi je – piši! Ma napiši sve! Dala mi je dozvolu da iznesem nešto tako stvarno, tako prljavo stvarno, a opet – jedinstveno po tome što je njezino i drugačije od ostaloga. Sve napisano od (…) pa nadalje je ispovijest moje najbolje prijateljice, ali neće biti u kurzivu.
(…) Nikad u životu nisam doživjela orgazam s muškarcem. Uvijek lažem. Čak i u onim iznimno rijetkim trenutcima kada kažem istinu, uvijek moram nešto nadodati, bar neku malu laž. Jednu malu, malu, malu i prljavu laž. Pritom obvezno ispričam kako se to dogodilo nekoj od mojih prijateljica; ta naravno, nije se sigurno meni dogodilo. Ovo se sada onda može razmatrati isto kao laž, ali nije, vjerujte mi. Istina je da lažem, ja, ali i svi oko mene. Primjerice, jedan moj poznanik svakog dana laže svoju ženu. Ja to znam. On uz svoju divnu ženu ima jednu manje divnu ljubavnicu. Istina je da on ne zna kako je njegova ljubavnica manje divna nego njegova žena, jer naravno, kao što kaže moja prijateljica – tuđa je trava uvijek zelenija. Jedna moja prijateljica laže svog partnera već par godina. Mislim da laže i on nju. Istina je da joj to nikad nisam rekla; kako ja u biti smatram da i on nju laže, isto kao što laže i ona njega. No, dobro, možda on nju laže ipak malo manje. Istina je i da često ovom svom poznaniku poželim odrubiti glavu zbog toga što laže tu svoju jadnu, a divnu ženu. Koje licemjerje. Smeta me njegova laž. A ne smeta me moja. Istina je da sam se zaljubila tri puta u životu. Dva više nisu tu, jedan se tu i tamo smuca naokolo. Sada opet lažem, tri puta sam u biti voljela, a zaljubila sam se pet puta do sada. Mislim da sam ovog drugog, mislim samo, da sam njega najviše voljela. Bio je nekako muškarac. Najveći muškarac od svih. Izgleda da lažu kada kažu da je prva ljubav ta, da samo jednom voliš najviše, obično prvi puta. A možda i ne lažu, još nisam odgonetnula kojeg od njih trojice volim najviše. Da, volim, ne voljela. Još uvijek ih volim svu trojicu. Kakva tragedija. A netko normalan kada bi znao što sam im sve napravila, netko normalan rekao bi – nisi ti voljela niti jednog, u biti ne voliš ti niti jednog. A zaljubila, da, zaljubila sam se jednom, drugi puta, treći puta, četvrti puta i peti puta. Pet puta sveukupno. Kada pokušam razmisliti u što sam se točno zaljubila mogu reći samo ovo; Svaki je imao ono nešto! U prvog sam se zaljubila zbog njegovog osmijeha. I da, imao je prelijepe zube, Bože! U drugog sam se zaljubila jer je bio muškarac u pravom smislu te riječi. I bio je dlakav. Kao neka životinja. Mislim da se žena ne može zaljubiti u ništa, doli u dlakavu mušku životinju. I mislim da je imao višak testosterona. To sam mogla nanjušiti na kilometar. U trećeg sam se zaljubila jer sam pred njime mogla biti bilo što. Mogla sam reći i da želim bilo što, a on bi to odmah napravio. Odgovarala mi je njegova pažnja. Nikad nitko nije tako trčao oko mene kao pas. U četvrtog sam se zaljubila jer ima prelijepo ime i prelijep osmijeh. Doduše, nikad ga nisam upoznala. U petoga sam se zaljubila, da Vam pravo kažem, ne znam ni sama zašto. Nema nešto pretjerano lijep osmijeh. Lažno se predstavlja kao muškarčina, a u biti je samo jedan od onih bijednih kukavica koje sam upoznala za vrijeme svog života. Dlakav je, a to je plus. Nije baš nešto od pažnje, što je minus. Ime mu je uredu. Ne znam. Nekolicini je zajednička baš ta dlakavost. Osmijeh. A uz njega idu naravno i zubi. S godinama sam počela razmišljati kako se ja u biti zaljubljujem u ljude zbog iluzije koju sama sebi napravim o njima. Počnem ih idealizirati, vidim ono čega uopće nema, a onda kada ih se napokon riješim, sklona sam promišljati o tome kako možda ipak nikad ni nisam bila zaljubljena u njih. Ali da, definitivno kad govorimo o ljubavi, onda, kao što sam već rekla, kada bi netko normalan čuo kakvim sam ih načinom ljubavi ljubila, rekao bi; to je sve osim ljubavi. Jedna skupna osobina koja je krasila svih 5 muškaraca u koje sam bila zaljubljena jest: ONO NEŠTO. Napretkom i spoznajom, vlastitom evolucijom, otkrila sam da je ono nešto u biti neki od mnogih poznatih ili manje poznatih poremećaja ličnosti. To je tako tužno, jer ako oni boluju od nekih od poremećaja ličnosti, zasigurno je da onda i ja, neminovno, imam neki od poremećaja ličnosti. Jer ako to nije tako, kako bih ih onda mogla klasificirati i označiti kao muškarce vrijedne zaljubljivanja, a oni su zapravo muškarci s poremećajem ličnosti. Znam, možda je moja ljubav šugava u istoj mjeri kao i oni. Istina o meni jest da previše razmišljam. Svaku stvar u glavi analiziram šestošezdesetšest puta, dok ta stvar ne bude u sinkronizaciji s mojim unutarnjim osjećajem koji me NIKADA, nažalost, nije prevario. Često osjećam kako će mi mozak pregorjeti od razmišljanja. Ponekad osjećam kako je on možda već i ispario iz moje glave. Jer, srljam u ludilo, kopam rukama i nogama, samo kako bih iskopala ono što će se podudarati s mojim unutrašnjim osjećajem, a onda kada to iskopam iz podzemnog svijeta, s time ne napravim baš ništa. Neka, bitno da sam ja bila u pravu. Istina je, možda, da ja samo želim biti u pravu. Možda imam određene nepoznate traume iz djetinjstva koje mi nalažu da ja moram biti u pravu, jer, uistinu, ja i jesam u pravu. Ludilo koje me krasi odlika je inteligentnih ljudi. Stoga, vjerojatno su i muškarci u koje se zaljubljujem inteligentni, jer i njih krasi to isto ludilo. I u tom ludilu, ne zna se tko je luđi. Vjerujte mi. Sada sam se jako promijenila. Ne sada, već u zadnje vrijeme, stvarno sam se dosta promijenila. U usporedbi s onime kakva sam bila prije. Trudim se lagati što manje. Kada bih mogla prestati, vjerujete mi, prestala bih. Ali, laž je baš poput droge. Nisam probala, ali znam mnoge slučajeve u kojima je droga ljudima uništila živote. Ne, ne znam, opet lažem. U biti sam samo čula za mnoge slučajeve. Dok pričam ovo što pričam, a dok moja najbolja prijateljica to zapisuje, teško se koncentrirati kako bih izrekla samo istinu, jer još uvijek se donekle odvikavam od apsolutnih laži. Jednom sam se skoro zaljubila u brata svoga dečka. Kako bolesno, zar ne? Malo je nedostajalo. Svjesno sam dovodila do toga, a onda je, Bogu hvala, prevladalo ovo malo razuma u mojoj glavi i presudilo u korist toga da to – nije normalno. Bog me spasio. Što god da sam radila, zaista, vjerujem u Njega bezuvjetno. Znam, jedino on me može spasiti. Ako mu se bude dalo spasiti takav ili ovakav izgubljeni slučaj. Istina je da često noću ne mogu zaspati. Ponekad mislim jede me sve što sam u životu napravila, ali onda kad si malo bolje razmislim, ma ne, pa ne jede me. Od toga što sam napravila, od svih tih gluposti – ja sam zapravo živa. Kada bi pitali ljude oko mene vjerujte mi da nitko ne zna ništa od ovoga. Oni znaju neke druge istine, a sve su to u biti laži. A tko zna istinu? Jedino ja i moja najbolja prijateljica. Ako je i to uopće istina. U nekim tamnim i dosadnim noćima pokušam se prisjetiti svih svojih istina, i onda više ne znam što je bilo zapravo, a što je dio mojih izokretanja. Tada obično nazovem svoju najbolju prijateljicu i pitam je ono što me zanima, kako bi se zajedničkim snagama pokušale prisjetiti prave istine. Obično je ona uvijek puno ružnija od onoga čega se mi sjećamo. Jer, znate, kad se dogodi istina i vi ju idete prepričati nekome, i s vremenom prepričavanja, mijenjajući uvijek nešto, na kraju dođete do toga da ne znate koja od svih tih verzija je ona istinita. To možete znati jedino ako imate neki pisani dokaz. No, često ni on vas neće spasiti da spoznate pravu istinu, jer je ona, pretežito, još i malo gora od onoga što piše (ili naravno, kao što sam već rekla, možete znati ako u dva ujutro nazovete svoju najbolju prijateljicu). Ovo što sada pišem je istina, ukoliko se dobro sjećam. Dobro, idemo dalje. Ima tako jedna cura, trudna je sada, a i nije vam ona više cura, ona je sada supruga. Često gledam njezine slike na društvenim mrežama. Istina je da su društvene mreže društveno zlo. I kada gledam njezine slike, baš mi nekako bude žao nje kao supruge i buduće majke. Čini se tako istinski sretna sa svojim suprugom. A on, jedan smrad, on vam je u biti samo jedan obični perverznjak. Naziva okolo cure / žene i pokazuje im na video poziv svoje poprilično veliko spolovilo. Blagi užas! (sve, dakako, osim njegovog spolovila) Ne bi to bilo tako tragično da ta jadna ženica zna kakav je taj njezin novopečeni suprug. Ali ovako, kada gledam taj njihov idilični život, dođe mi da zaplačem zbog nje, da vrištim od muke i plača, zbog nje, ali i zbog sebe same, jer se uopće zamaram s takvim nečim. Doduše, ne bih se zamarala da njezin suprug nije tako i mene nazivao na kameru, ne bi li mi se pohvalio svojim poprilično velikim spolovilom. Duboko sam uvjerena kako je živa istina da on uopće niti ne zna što da s njime radi. Mali smradac. Ljudi moji, štakor najgore vrste. Takvi ne izumiru. No, možda ju ni ne treba žaliti. Pa, svaka žena zna kada je prevarena. ŽENA. Ona to jednostavno zna. Ona to osjeti. To je instinktivno. To joj je u krvi. Dajte molim Vas, pa netko vam želi uništiti vaše gnijezdo. A žena?! Ona da to ne osjeti? To je zapravo poprilično nemoguće. I ravno je istini. Ili, možda i ne osjeti, jer to gnijezdo ne želi uništiti ona tamo što se javlja na kameru, nego onaj tamo što s njome dijeli krevet. Snove. Život. A to dakako – ne očekujete. On, taj izdajica, pa on s njome dijeli život. I stvorio je još jedan. Kakav besramnik. Istina je da znam tri bračna para u kojima žena vara muža već godinama. Što je, dakako, suprotno od uvjerenja da su većinom muški ti jadnici koji varaju. Istina je da smatram kako je JEDNA žena nužno ZLO jednog muškarca. Ona je čudovište. Izdajica, još veća nego muškarac. Jer muškarčevoj izdaji se koliko toliko nadate, no ženinoj?! Na to nikada ne možete biti spremni. Istina je da je jedna moja prijateljica do 20 godine spavala s 21 muškarcem. Kada mi je to rekla, ma to je bilo previše i za mene, koja se ne zgražam na nemoral, preljube i mijenjanje partnera kao čarapa. Ili se možda ponekad i zgražam, ali to ne pokazujem. Ili se ne zgražam, ali ako prilika tako nalaže, nađem se u šesto čuda – kako je to moguće?! No istina je da se u biti nikada ne pitam kako je to moguće. Istina je i da sam JA rob. Puno toga. A istina je i da nisam rob ničega, jer ne podliježem pravilima i normama, skoro pa nijedne vrste. Istina je da je moje mišljenje uvijek drugačije od nečijeg tamo. Istina je da dosta ljudi iz svoga okruženja smatram poprilično glupima. Istina je da sam svaku ljubav svoga života iznevjerila, kao što je i ona mene. Ova moja najbolja prijateljica stalno citira Ramiza – Sve što počinje ljubavlju završava izdajom. I često ga citira dalje – Tvoj prvi grijeh čeka da ti se vrati, kao što to čeka vjerna ljubavnica. Tvoj prvi grijeh će doći jednog dana i pokucati tvojim voljenima na vrata. Od toga se nećeš spasiti. Nekad joj vjerujem, a nekada i ne. Jer znam mnoge kojima još nije pokucao na vrata. I dalje žive svoje lažne, a opet tako idilične živote. I ja živim takav jedan. Podlegla sam u konačnici svim onim normama kojih se ne držim, jer trebalo bi tako biti, samo razlika je što sam ja podlegla – jer sam ja to tako htjela. Istina je da sam možda i narcis. Te da imam poremećaj ličnosti, još izraženiji nego svi narcisi u mome životu. Ali, znate, stisnu vas godine, počne vas hvatati panika. I onda. Što onda? Spašavaj se tko može! Istina je da jedna ljubav, od moje tri najveće ljubavi, ima prijatelja za kojega bi dao ruku u vatru. Nažalost, moja ljubav bi bez te ruke ostala. Ima li puno stvari koje su gore od toga, pitam se?! Ima li gore negoli biti okružen ljudima za koje ni ne slutiš kakvi su. Ako znaš, nije tako strašno. Tada imaš bar neku prednost – znaš s kime imaš posla. Ali, ako ne znaš. Onda više ne znaš čemu težiš, ni što je to istina, a što je laž, ne znaš gdje stojiš, ne znaš tko te grli, a tko ti grleći zabija nož u leđa. Ti onda stvarno ne znaš ništa. Ako je slušati moju najbolju prijateljicu, koja ovo piše, problem nastupa onda kada zavoliš pile koje treba zaklati. To jedno jadno, malo i bespomoćno pile, koje će te na kraju koštati glave. A zašto? E zato što ne znaš i još nisi naučio da nije jadno, malo i bespomoćno.
-
Uspomena je sjećanje na koga ili što. Nešto što ostaje u sjećanju. Na koga? Tebe. Mene. Nas. Naše. Našu. Naš. I nju. Nju. Nju. Nju. Nju. Nju. Nju. Brojim sedam nju do sada. I dođe ona, kao padobranac i misli si: Heloooou, evo mene! Ha-ha. I uleti, doleti. Jadna ona. Puna snage, jer nema uspomena. Da, uspomena je ta kraljica koja će te uvijek zajebati. Upamti, uspomena. I nemoj joj nikad vjerovati. Kada razmišljam ne znam koga mi je više žao. Nje ili mene. I misli ona: Da, ja sam ta! Najljepša. Najbolja. Najpametnija. Ja sam ta. Jedina. Nezamjenjiva. Drugačija. Posebna. Što si ti, kažeš? Ista. Ti si, djevojčice u tridesetima, kaže ti majka u tridesetima, ti si generacijo – ista. Po ničemu drugačija, po ničemu posebnija. Ista. Možda trenutno (i privremeno) u malo goroj poziciji, jer sada si ti ta. Kad si ti ta, onda si ta koja uvijek misli, samo misli, a u biti ne misli. Misli da zna, a ne zna. Ne da ne zna. Nego ne zna, ne misli, ne sluti, ne sumnja, čak ni ne naslućuje. I ne, ne sanjaš, jer da je san, takav san ne može izmisliti, niti zamisliti, čak ni čovjekova najluđa i najmračnija podsvijest. Čovjek, u ovom slučaju žena, varira od ta, do nju. Ako je ta, uvijek će imati sjećanja na nju. Dakako, jednom, jednog dana. Tek kad shvati. Do toga joj nedostaje samo još 300 puta premotati film, na onih 300 puta što ga je već premotala. To će napraviti, dakako, ako nije negdje putem ostala gluha i slijepa. A onda ako nije ta, onda je nju. I ne znam koja pozicija je gora, koja pozicija je lošija. Ne znam je li gore biti ta, i imati sjećanja na nju. Ili je gore biti nju. I opet, dovraga, što onda opet imaš?! Ah, opet ništa više nego ta. S vremenom shvatiš da ste Vi iste. U očima onoga koji bira – ništa. Svih sedam su totalne suprotnosti, ali za onoga koji bira razlika je u malim nijansama. Iste ste, u biti malo, samo malo različite. Kao 50 nijansi iste boje. 50 nijansi drekave, a ne 50 nijansi sive. Siva je još i lijepa, dala bi se izdržati. Ima u njoj i malo ljubavi. Jednom sam i ja mislila da sam ta. Koja mijenja, koja nadopunjuje, popravlja, ispravlja, sve u svrhu onog konačnog cilja, a to je da sve bude dobro. Bože, kad bih bar mogla napisati ha-ha toliko puta koliko mi je to zapravo smiješno. Ali neću. Jer nije. Bar ne bi bilo drugima, onima normalnima. Zapravo, njima bi bilo jako tužno, bolno, nezamislivo, nemoguće. Jednostavno, normalnom čovjeku bi to bilo za ne povjerovati. I vratimo se onda na uspomenu. Što je onda ta uspomena? Pa kad ti i ja, još uvijek, o njoj pričamo, jednostavno – ne znam. Rekla bih da je to neka jako teška težina. To je jedna praznina. Praznina koju ni još sedam nju neće popuniti. Da prekinem, viče mama iz kuhinje: On je čoban! Mama, uvijek si imala pravo. Moja mama je imala sreće da u 36 godina braka bude uvijek ta. Bez ijedne uspomene na nju. A tek sedam. Haha! Zato mama zaključuje, dok pere suđe – čoban. Vjerojatno misli na onog čobana što čuva stado ovaca. Mama, kraljice moja. I da, da se vratimo toj uspomeni. Ona je ono – ti. Ti – uvijek u gluho doba noći. Ona je ono – mogli smo, u dva popodne. Ona je i ono – mislim da nikome nije kao nama, u pola 9 ujutro. I ja mislim da nije. Ali i kako će. Pa rijetko kada neki padobranac padne na tlo i napravi totalnu promjenu. Ne mijenjaju svijet padobranci. Ta uspomena je onaj poziv, kasno, znaš, kad vrag ne da mira. Jer nije to od Boga. Ta uspomena je i onaj bijes na pomisao – život ide dalje. Čekaj, nećeš! Stani još malo. Ti i ja. Mi hodamo. I stajemo. I hodamo dalje. Pa trčimo. Ali, nažalost, ne dovoljno brzo. Nedovoljno, jer u konačnici, mi ne uspijevamo pobjeći. Vjerujete mi – ne uspijevamo, iako se stvarno jako trudimo. I onda opet stajemo. Zaboravljamo na sve. Na sva pravila. Norme. Zakone. Pravdu. Ispravno. Moralno. I nije bitno koliko je sati. Kaže sestra: Ali ovo više nije normalno. Sestro, zajebala me uspomena. Bože, kakva laž. I lažemo. Ne znam koga. Njih. Ili sami sebe. Ili jedan drugoga. Ali znam da lažemo. Ti i ja, mi stvarno jako puno lažemo. Jer uspomene NE nestaju lako. Nažalost.
-
Vrlo jednostavno. Tuđa je trava uvijek zelenija. Uvijek je tako. Jedna pogreška, druga, peta, u biti, brojim ih sedam. Vrlo jednostavno. Samo zbog uvjerenja da ta tuđa trava uistinu jest zelenija. Mogli smo. Kaže mama. Nismo mogli. Smatra tata. Mogli smo. Mislim ja. Mogli smo. Misliš i ti. Jesmo li? Možda i jesmo. No nismo. Jadna ta trava. Upotrebljavam je u takve svrhe. Kao takvu metaforu. Ali je tako. Pa to si i sam rekao – A znaš kako ljudi misle da je tuđa trava uvijek zelenija. Ključna riječ: MISLE. A iz toga misli proizlazi – mislio je on, mislio je ovaj, mislio je onaj, mislio si i ti. U konačnici, samo si mislio. A ako bi sada izanalizirali sve zaključili bismo – nisi ti ni mislio. Vrlo jednostavno.
-
Sustavno odbijamo mnogo toga što uopće ne možemo promijeniti. Ili možda ipak možemo? Primjerice, ja odbijam povjerovati da ću uskoro napuniti 31 godinu, a još više me užasava činjenica da ću uskoro završiti fakultet. Ajme! I šta ću onda? Žena koja se rastala odbija povjerovati da je kaskala pri odabiru supruga, a ako ima i dijete, onda odbija povjerovati u činjenicu da njeno dijete nikad neće odgajati njen ili njegov otac, od djeteta, jel!? Ja odbijam povjerovati da je prošlo skoro 14 godina od onoga dana kada mi je jedina želja bila – napuniti 18 godina. Odbijam povjerovati i da nema više kune i da je sada tu euro (možda sam samo ograničena rekli bi neki). Ali, zbog toga evo već par dana izbjegavam trgovine, jer sustavno odbijam da trebam prestati preračunavati kune u euro. Znači, TI, ako imaš 10 eura, a nešto je 4 eura – dobit ćeš 6 eura natrag. Isto kao da si dala 10 kuna za nešto što je 4 kune i teta na blagajni ti vrati 6 kuna. Matematika iz osnovne. No, nažalost, koliko god odbijala otići u trgovinu, ipak to moram napraviti, jer sustavno odbijam prestati pušiti. Eh, ali ja ponesem karticu, provučem ju, pa tako izgleda da se ništa nije promijenilo. Netko tamo odbija povjerovati da su cijene nekretnina takve da si mi mladi nikad ništa nećemo moći kupiti sami. Lažem sada. Netko tamo sam i ja. Znači, odbijam povjerovati da ću se morati uvaliti u kredit od 30 godina da bih imala nekretninu, ali, ne toliko ni to, koliko odbijam činjenicu da, ako to i napravim, ono što mi ostane – neće mi niti dovoljno za ništa. Koja drama! I što me onda čeka? Onda me čeka, kao i onu jadnu ženu s početka posta, biranje partnera kako bih mogla od njegove plaće živjeti dok si otplaćujem stan! Ha-ha, ne, zaista, pa tko bi na to pristao?! Samo što ja imam isti problem kao i ona. Taj kojeg odaberem, ako ga ikad nađem, pa da ga potom mogu odabrati, e onda on neće biti tata moga djeteta (i eto me opet na početku, kod one jadne rastavljene žene). Dobro je Tin Ujević rekao – Put je bio dug. Kasno opazismo da je taj put krug. Užasava me i sustavno odbijam pomisao da ću još jednom u životu morati birati. Birati koga, ili što (akuzativ)?! Ako je koga, onda je partnera. Ako je što, onda je suživot, brak ili štoveć. Osim ako me Krleža ne spasi, kao što je spasio i Melaniju. Kada razmišljam o nekim situacijama iz svoga života, onda si razmišljam kako ja jednostavno sustavno odbijam pomisao i mogućnost – da se BAŠ NIKAD NIŠTA neće promijeniti. Trenutno SUSTAVNO odbijam pomisao (činjenicu) kako sam 880 dana bacila u vjetar. Ako ju odbijam, je li ona zbog toga manje stvarna?! Da, jasno mi je. Znam sve što bi mi netko mogao reći. Svaka osoba koja kroči u naš život uči nas nečemu. Znam! Dalje, svi su tu s nekim razlogom. Da, znam i to. Moraš naučiti lekciju. Da, i to znam, u biti bar tako mislim, jer koju god stranicu otvorim – svi pišu jedno te isto. Lekcija, prosvjetljenje, duhovni rast i napredak! Moraš ovo. Moraš ono. U redu! A što ako ja u biti ne moram baš ništa!? Ukoliko ja ne moram ništa, ukoliko ne moram naučiti lekciju, ja ili netko tamo. Što ako ne moramo? Čemu onda služe pogrešni ljudi u životu? Sustavno odbijam povjerovati da su ljudi u životu jednog čovjeka tu samo da bi prošli. Kada zatvorim oči i upotrijebim sposobnost vizualizacije sve ja to vidim kao jednu stazu. Staza teče kroz moj život. Staza je određene dužine. S jedne strane netko uđe i krene koračati po toj stazi, po tom mom životu, a netko tamo, malo dalje, skoro pa je taj put već prešao do kraja. I izlazi na kraju te staze. Čekaj! Pa stani! Kako je to moguće? Da, da, znam. Sve u životu je prolazno. Koja, oprostite na izrazu, zajebancija. No, mora li to uistinu biti tako?! Za čovjekov život, od začeća pa sve do smrti, za to je potvrđeno i za to znamo da je prolazno. Da, proći će život. I svi ćemo vrlo jednostavno – umrijeti. Da, nema nam spasa! Nitko se od nas neće spasiti. Ali, sve ostalo?! Što je sa svime ostalim? Mora li i sve ostalo prolaziti kao i život?! Ako je točno da život traje i da će proći, a točno je, nije li onda logičnije da kroz taj život, koji sad trenutno još traje, i koji još nije prošao, nije li logičnije skupljati ljude, poznanstva, prijatelje. I partnera (jednina). Skupiti ga i neka tu ostane. Nije li logičnije skupljati one koji ostaju i koji će uvijek ostati, kao i ono sladunjavo – u dobru i zlu, koje se često nalazi samo u usmenim predajama i ispisano po nekim papirima. Pa čekaj, sve prolazi! Ali, je li uistinu u tome čar – da sve prođe!? I više nego dovoljna je činjenica da će život proći. Dovoljno je što će proći današnji dan i ove minute u kojima ovo pišem (umjesto da učim). Sve ostalo, pa kvragu, sve ostalo ne želim da prođe! Želim obitelj koja je tu. Želim prijatelje koji su tu, koji ostaju. Želim, jedninu, partnera – koji ne odlazi. Želim posao koji sada radim raditi do mirovine. I ne, neće mi dosaditi. Želim, a vjerujem i da želimo – nešto trajno. Dobro je rekao moj Charles. Dobro si rekao Bukowski – Svi ćemo umrijeti, svaki od nas, kakav cirkus!! Samo to bi nas trebalo natjerati da volimo jedni druge, ali to ne činimo. Teroriziraju nas i spuštaju trivijalnosti. POJEDE NAS NIŠTA. Hvala ti, Charles!
-
Bio je to dan kao i svaki drugi. Trebala sam se samo odvesti i dovesti autom tamo. Tamo vani trebao me pričekati moj čovjek. Samo da mu nešto dam. Nije bio tamo. Kasnio je. Pričekala sam malo. A onda sam izašla, ušla i izašla. Prije nego što sam drugi put izašla stala sam. I ostala sam stajati. I stajala sam. Vjerujem da nisam dugo, ali (.) U tom stajanju za koje ne znam koliko je trajalo, ali znam da nije dugo (.) E! Za mene je trajalo dugo, iako se mjerač vremena ne slaže samnom. U tom stajanju proživjela sam nekoliko života. Nakon toga sam drugi puta izašla. I prevrtila sam taj film 300 puta u glavi. Inače imam dobru memoriju. Ukoliko mi se dogodi da mi određeni podatak smeta sklona sam ga pohraniti na usb. Tamo mi ne smeta. I da. 300 puta. No, ipak mislim ako ne prevrtim taj film još 300 puta, mislim da ništa nisam napravila. Ili možda. Možda da to ne radim. Ionako se ništa neće promijeniti.
Pričaj mi... 